KOLUMNA GABRIJELA GALIĆ Maksimalan štrajk u skladu s proračunskim mogućnostima
(Novilist.hr) Dajemo maksimum koji je u skladu s proračunskim mogućnostima, rečenica je koju javne službe već punih deset, zapravo i više, godina slušaju. Mijenjaju se samo lica i stranačke boje onih koji ih izgovaraju.
Medicinske sestre, tehničari, fizioterapeuti, liječnici, učitelji, profesori, znanstvenici, socijalni radnici, zaposleni u kulturnim ustanovama, samo slušaju i slušaju, a u zadnje vrijeme i dižu ruke od svega. Nekada se govorilo o liječnicima koji odlaze vani, medicinskim sestrama, danas to nije rezervirano samo za njih. Odlaze i drugi medicinski kadrovi, odlaze učitelji, profesori, socijalci... Sindikatima se na pregovorima Vladina pregovaračka strana žali kako nitko ne želi raditi za državu, natječaji im propadaju, radna mjesta ne popunjavaju. No, sve je to »u skladu s proračunskim mogućnostima«.
Za tjedan dana javne službe kreću u prvi u nizu štrajkova. Svi predstavnici javnih službi u takvu su se široku akciju zadnji put zaputili ima tome desetljeće, a rezultat te akcije bio je sporazum prema kojem se vlada obvezala da će onog trenutka kada se za to stvore financijski uvjeti zaposlenima vratiti na osnovici oduzetih šest posto. Da nije bilo upornosti sindikata, pitanje je bi li Vlada lani, tih oduzetih šest posto ikada vratila.
Jedan dug prošlosti tako je vraćen. Drugo rezanje od tri posto na koeficijentima, čega su prije pet godina spašeni bili samo učitelji i nastavnici, zaposlenima nikada nije vraćeno. Stoga danas ne čudi što će neki sindikalisti upozoriti da je vladina ponuda o rastu osnovice od tri posto u idućoj godini, vraćanje nečeg što im je također oduzeto. No, njihove plaće i dalje će zaostajati. I druge su zemlje rezale javnu potrošnju, iza čega se krije i rezanje plaća u javnim i državnim službama, ali su i prije Hrvatske krenule u jaču nadoknadu kako bi podigli standard ljudi koji odgajaju, obrazuju, skrbe, liječe... Odnosno kako bi vratili dostojanstvo službama koje su pod udarom sveopće štednje devastirali.
Međutim, u Hrvatskoj uvijek postoji razlog zbog kojeg javne službe ne mogu profitirati. Jednom je to kriza, drugi put neka druga kriza, pa onda visoki deficit, pa neke druge obveze koje treba ispuniti... Danas je to kriza u Uljaniku. Uvijek ima neki preči razlog od kvalitete usluge u javnim službama koja je i te kako povezana i s plaćom.
Odavno je postalo iritantno da se u Hrvatskoj u proračunu novac može naći za sve i svašta, ali ne i za zaposlene. Dijelom je za to kriv i opći nazivnik koji se u javnosti želi prodati o tome da je riječ o nekakvim niškoristi ljudima koji svoja primanja ne zarade. A kad ih se tako gleda, što bi država o njima skrbila. Ona im je i onako dala šest posto veće plaće, božićnice, regres i sve to košta, pa sada ministri pobrojavaju točku po točku kako bi javnosti dokazali da su tim niškoristi zaposlenima dali i više no što mogu.
U normalnoj državi nitko se ne bi hvalio isplatom neoporezive božićnice i regresa, niti bi kao svoj uspjeh prikazivao rast plaća kojeg ne bi bilo da nije bilo pameti sindikata i sporazuma o vraćanju uskraćenog. Normalna bi država, uostalom, vodila stalnu kampanju za javne službe. U Hrvatskoj su sindikati ti koji su prisiljeni voditi kampanju educiranja javnosti o javnim službama.
