Ako sindikat ruši Kolektivni ugovor, tko će ga braniti?

Vjerojatno ste već svi upoznati s događanjima koja se u posljednje vrijeme provlače kroz medije, u kojima se kao glavni akteri pojavljuju političari na najvišim položajima u državi i koji neprestano raspravljaju o tome koja sve prava radnika se još mogu srezati i na koji način će to biti izvedeno.

Svima nam je jasno da je u državi stanje takvo da nam je štednja potrebna, no jeli stvarno potrebno prvo posegnuti u džepove radnika, a uporno zaobilaziti „državnu elitu“. Također nam je jasno da je državi u interesu da određena materijalna prava budu na minimumu ili da ih ne bude uopće, ali s druge strane ipak ima masu radnika koji imaju oprečne stavove i interese, a tu onda na scenu stupa kolektivno pregovaranje kojim će se pronaći kompromis između želja i mogućnosti.

Sindikati, kao predstavnici radnika, moraju jasno artikulirati želje i potrebe radnika, a Vlada, kao poslodavac, na iste može pristati ili ne, ovisno o financijskim i realnim mogućnostima, ali i u takvim pregovorima na sindikatima je da se izbore za što povoljniji položaj i prava radnika.

No, što se događa kada čelnici sindikata počnu osporavati radnicima prava koja je Vlada već priznala? S pravom se svaki od tih radnika može pitati čemu onda sindikat i za što se izdvaja dio njegove plaće kao članarina tom istom sindikatu, ako čelnik samog sindikata staje na suprotnu stranu i tvrdi kako se radnici trebaju odreći stečenih prava.

Kad se pregovara s figom u džepu

Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja potpisan je između Vlade i sindikata 27. listopada 2011. godine, a njime su osigurana prava zdravstvenim radnicima koja su već došla pod veliki upitnik jer prethodnom kolektivnom ugovoru trajanje je isteklo već godinu dana ranije i radnici su se nalazili pravno pokriveni produljenim pravnim pravilima, a koja nisu imala pravnu snagu kao Kolektivni ugovor i postojala je mogućnost njihovog osporavanja za pojedinačne slučajeve.

Iako je i Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske sudjelovao u pregovorima oko Kolektivnog ugovora, na samom kraju odbio ga je potpisati i time dodatno pojačao neizvjesnost koja je postojala oko njegova sklapanja, no budući da su na isti potpise stavili Sindikat zdravstva, socijalne zaštite i mirovinsko-invalidskog osiguranja Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat i Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, isti je stupio na snagu i osigurao svim radnicima u zdravstvu (pa čak i članovima Sindikata koji ga je odbio potpisati) prava koja su i do tada imali.

Kao da nije bilo dovoljno to što se odbija potpisati Kolektivni ugovor koji jamči prava članovima, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske čak je pokrenuo upravni i parnični postupak u cilju sprečavanja potpisivanja Kolektivnog ugovora i njegova osporavanja.

Ako dotični Sindikat odbija priznati novi Kolektivni ugovor, hoće li uputiti svoje članstvo da se odrekne priznatih prava iz Kolektivnog ugovora ili će ga ipak prešutno poštivati i koristiti ta prava? Što će odgovoriti na upite svoga članstva koje se s pravom pita, zašto se moj sindikat bori za to da izgubimo prava koja smo da sada imali?

…ne morate nas ni tražiti, sami ćemo se odreći…

Novi ministar zdravlja, Rajko Ostojić, ovog je tjedna okupio sindikate koji djeluju u zdravstvu kako bi se i osobno upoznao s njihovim čelnicima i iz prve ruke ih izvijestio o potrebama rezanja proračuna, no niti jednom riječju na tom sastanku nisu spomenuta rezanja prava zajamčenih Kolektivnim ugovorom, pa tako ni božićnica ni regresa. Na tom sastanku nije bilo nikakvih zaključaka, jer ipak je bila riječ o upoznavanju sa socijalnim partnerima, a ne o pregovorima. Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara tom je prilikom izvijestio ministra Ostojića o postupcima Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske koji, unatoč nevjerici svih radnika u zdravstvu, pokušava osporiti njihova prava iz razloga koji je očito poznat samo njegovim čelnicima. Imenovani sindikat (točnije, njegovi čelnici) nakon svega si uzimaju za pravo tumačiti Kolektivni ugovor za javno zdravstvo kroz medije, prezentirajući sebe kao spasitelje državnog proračuna, dajući i samoj Vladi prijedloge kako uštedjeti na radnicima režući im stečena prava.

Kada čelnik jednog sindikata izjavi: „Očekujem od ministra da uredi sustav, a samo usklađivanjem statuta, sistematizacije radnih mjesta, poništenjem kolektivnog ugovora, zdravstvu će uštedjeti milijardu kuna.“, onda se zdravstveni radnici s razlogom mogu samo pitati „ tko se uopće bori za naša prava, ako i sindikat predlaže Vladi da nam reže prava“.

Koji je razlog takvim izjavama i nastojanjima da se, između ostalih, i svome članstvu ukinu stečena prava i obezvrijedi njihov status, možemo samo nagađati. Radi li se slučajno o uskoj povezanosti s politikom i vladajućim strukturama ili možda pak o interesima pojedinaca koji činjenicu da sindikat stoji iza njih žele iskoristiti za osobne probitke, to su sve mogućnosti o kojima se samo može nagađati, a sa sigurnošću nećemo vjerojatno nikada saznati. Ono u što možemo biti sigurni je da se takvi potezi očito ne vuku u cilju dobrobiti radnika, jer postupanje na način „…ne morate nas ni tražiti, sami ćemo se odreći…“, ne može ići u smjeru zaštite radničkih prava.

No, možda ipak živimo u nekom drugom vremenu, u vremenu u kojemu se predstavnici radnika unaprijed odriču njihovih prava, bez da su im ti isti radnici dali legitimitet da se u njihovo ime nečega odriču. Možda je ipak ovo vrijeme u kojemu, čim Vlada počne kalkulirati s mogućim uštedama, sindikalci odmah skoče otimajući se za to tko će se prije čega odreći. Možda je ispravan stav sindikalnog čelnika koji tvrdi „…ako bi ministar rekao da sve to treba skresati, ja kao sindikalac ne bih se mogla protiviti…“.

A možda se ljudi ipak još uvijek sjećaju, ne tako davnog događaja, kada je jedan od sindikalnih prvaka države, preko noći postao dio Vlade. Možda ipak radnici još uvijek misle da su sindikati ti koji se trebaju boriti za njihova prava svim dostupnim sredstvima, a ne odreći ih se čak i prije nego to netko zatraži.

Tužba koju bi svatko želio izgubiti

Kao šećer na kraju, dolazi tužba. I to tužba protiv Vlade RH zbog potpisivanja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i to pokrenuta ni više ni manje nego od strane Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske! Koliko god nevjerojatno zvučalo, Sindikat tuži Vladu iz razloga što je potpisala Kolektivni ugovor koji članovima tog sindikata daje određena prava i tužbom traži ukidanje tog istog kolektivnog ugovora čime se i ukidaju prava članovima tog sindikata (a i svim ostalim radnicima u javnom zdravstvu).

Kod članova Vlade ovdje se također mogla pojaviti nevjerica, a ministar zdravlja može se samo zadovoljno osmjehnuti, jer on neće biti taj koji će ispasti negativac i tražiti radnike da se odreknu prava iz Kolektivnog ugovora, kad već jedan od sindikata tuži Vladu i traži ukidanje kolektivnog ugovora. E to je tužba koju treba izgubiti, Vlada će ni kriva ni dužna morati ukinuti prava, sud je tako odlučio.

Svi minuli događaji prava su pljuska sindikalnom pokretu u Hrvatskoj, no samovlast pojedinaca nikako ne predstavlja stav većine. Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara do kraja će braniti pravo zdravstvenih radnika na kolektivno pregovaranje i prava koja su na taj način stekli.

Cijelu situaciju možda je najbolje sumirao gospodin Siniša Kuhar iz Državnoslužbeničkog sindikata, koji ne isključuje mogućnost umanjenja nekih prava, ali osporava da do toga dođe bez prethodnog dogovora sa socijalnim partnerima, i to rečenicom: „Ako Vlada vodi dijalog putem medija, odgovor će dobiti na ulici“.

Predsjednica Glavnog vijeća HSS MS – MT

Anica Prašnjak, bacc. med. techn.